Naučnici pronašli potpuno novi svijet u centru Zemlje i sad su zbunjeni kako je ovo moguće

Gvozdeno jezgro naše planete stvara snažno magnetsko polje koje se širi van Zemljine površine sve do svemira. Tamo se sudara sa Sunčevim vjetrovima, stvarajući ono što nazivamo magnetosfera. I upravo ta "projekcija" jezgra pokazuje da ono nije nimalo statično, piše BBC Science Focus.

U posljednje vrijeme, proučavanja seizmičkih valova koji prolaze kroz slojeve Zemlje otkrivaju da je granica jezgra daleko dramatičnija nego što se ranije mislilo. Ispostavlja se da jezgro ima svoj sopstveni pejzaž, s planinama, dolinama, odronima, pa možda čak i "unutrašnjim vulkanima" koji mijenjaju njegov oblik.

Planine veće od Mont Everesta, skrivene ispod nas

Seizmička ispitivanja su otkrila ogromne strukture koje izbijaju iz jezgra ka donjem omotaču, a koje su više čak i od Mont Everesta. Neke dostižu visinu od 1.000 kilometara — što je više od 100 puta visine najvišeg planinskog vrha na Zemlji. Ove unutrašnje planine nadmašuju čak i Olimp Mons na Marsu, koji sa svojih 22 kilometra važi za najviši vulkan u Sunčevom sistemu.

Otkriće da je jezgro Zemlje zapravo burno, promjenjivo i dinamično, pokrenulo je novo pitanje među naučnicima: da li je ono oduvijek bilo ovako?

Dva gigantska 'planinska' masiva ispod površine

Ispod površine Zemlje postoje dvije izuzetno velike formacije, jedna ispod Afrike, a druga ispod Pacifika. Oba su smještena oko 2.000 kilometara duboko, što je pet puta dalje od udaljenosti astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Masiv ispod Pacifika širok je oko 3.000 kilometara, gotovo kao Mjesec. Zajedno, ova dva masiva čine čak 6% ukupne zapremine Zemlje, za poređenje, svi okeani svijeta zajedno čine samo 0,12%.

Ova podzemna „brda“ nazvana su Tuzo i Džejson, po geolozima Tuzu Vilsonu i V. Džejsonu Morganu. Iako ih nazivamo planinama, tehnički se radi o provincijama niske brzine (LLVP) — regijama koje usporavaju prolazak seizmičkih valova, što je i bio način na koji su otkriveni.

Naučnici su dugo mislili da su LLVP privremeni, ali sada se sumnja da postoje već milionima, možda čak i milijardama godina.

Geološka groblja ispod površine

Oko LLVP se nalaze tzv. groblja tektonskih ploča, oblasti gdje potonule ploče završavaju svoje kretanje. Proces u kome jedna ploča tone ispod druge naziva se subdukcija, i često dovodi do zemljotresa.

Nedavna istraživanja pokazala su da LLVP sadrže mnogo krupnije mineralne čestice u poređenju sa "grobljima" oko njih, što znači da su i mnogo starije. Dok se manja zrna lakše formiraju i mijenjaju, velika zrna ukazuju na dug vijek trajanja, možda i pola milijarde godina.

Ovo mijenja i naše razumijevanje omotača, za koji se vjerovalo da je u stalnom kretanju, bez stabilnih struktura koje traju toliko dugo.

Mogu li potonule ploče stvarati planine u jezgru?

Jedna hipoteza tvrdi da su ovi džinovski masivi zapravo ostaci drevne planete koja se sudarila sa Zemljom u njenim ranim danima. Ostatak te planete je, kako neki vjeruju, formirao Mesec.

Međutim, istraživanje iz marta 2025. godine ukazuje da Tuzo i Džejson imaju različit sastav, što ukazuje da su možda nastali kao posljedica novijih procesa subdukcije, naročito potonuća okeanske kore.

U novembru 2024. naučnici su pomoću nove seizmološke tehnologije otkrili "krhotine" koje liče na potonule ploče na mjestima gdje nikada nije zabilježena tektonska aktivnost, poput oblasti ispod zapadnog Pacifika. Jedna hipoteza tvrdi da su to ostaci drevnog materijala bogatog mineralima, koji datira iz vremena nastanka Zemlje.

Ultra-spore zone: nova tajna ispod omotača

U augustu 2024., tim geologa iz SAD-a otkrio je ogromnu mrežu ultra-sporih zona (ULVZ) u donjem omotaču, odmah iznad jezgra. Seizmički valovi se u ovim zonama usporavaju i do 50%.

Prije su ove zone bile uočene samo oko Havaja, ali sada znamo da postoje i ispod sjeverne Afrike, istočne Azije i Pacifika. Iako je ranije postojala sumnja da su to ostaci svemirskih stijena koje su padale na Zemlju, sada se smatra da su aktivno nastale, možda topljenjem materijala sa morskih grebena, koji zatim tone i taloži se uz LLVP formacije.

Prstenasta anomalija unutar jezgra

Još dublje, u samom jezgru, u augustu 2024. otkrivena je prstenasta struktura paralelna sa Zemljinim ekvatorom. Seizmički valovi u ovom području putuju 2% sporije, a naučnici pretpostavljaju da sadrži više lakih elemenata poput kisika i silicija.

Postoji i teorija da je unutrašnje jezgro promijenilo oblik u posljednjih 20 godina. Profesor Džon Vidale sa Univerziteta Južne Kalifornije otkrio je male deformacije na spoju između vanjskog i unutrašnjeg jezgra, što sugeriše da vanjsko (tečno) jezgro ometa unutrašnje (čvrsto).

Takvi poremećaji mogli bi dovesti i do unutrašnjih klizišta ili čak vulkanske aktivnosti duboko ispod površine, mada su ovi procesi još uvijek teško dokazivi zbog ogromne dubine.

Kraj jezgra = kraj Zemlje?

Ove promjene možda najavljuju početak kraja Zemlje kao naseljive planete. Vanjsko, tečno jezgro postepeno se hladi i učvršćuje. Kada se potpuno ohladi, Zemlja će izgubiti magnetsko polje koje nas štiti od Sunčevog zračenja.

Bez zaštite, Sunčev vjetar će polako uništavati našu atmosferu, kao što se vjeruje da se dogodilo sa Marsom, i pretvoriti planetu u beživotnu pustoš.

Jedna od ključnih misterija leži u prisustvu helijuma-3, rijetkog oblika helija koji bi mogao razjasniti koliko brzo se Zemlja formirala. Nova studija Univerziteta u Tokiju pokazuje da helij-3 možda ipak može da se "pomiješa" sa željezom u jezgru, suprotno ranijem mišljenju.

Ako se otkrije veća količina helija-3, to bi značilo da je Zemlja nastala brže nego što se dosad vjerovalo.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad